Mršavljenje na recept: flaster ili šav?

Riješimo jednu stvar odmah na početku: lijekovi za debljinu, konkretno GLP -1 receptor agonisti, fenomenalno su znanstveno dostignuće. I bit ću vam u potpunosti iskren, nisam od početka tako mislio. Štoviše, bio sam poprilično kritičan i isključiv. Što se dogodilo? Ne…nije me platila farmaceutska industrija. Vjerujte mi…da jest, sad bih sjedio na novoj Pinarello Dogmi F (guglajte i zabavite se), a ne pisao ovaj članak.
Točan odgovor je da sam čuo drugu stranu priče. S razumijevanjem i bez osude. Mislim na stranu pacijenata kojima su ovi lijekovi postali uistinu zadnja slamka spasa. Bez ikakvog skrivanja, neki od tih pacijenata su moji. I apsolutno sve prehrambene intervencije koje smo uveli, kao i promjene navika (odnosno njihov pokušaj) – nisu urodile plodom. Barem ne u značajnoj mjeri.

Ako pogledamo kliničke podatke, ovi lijekovi objektivno dovode do znatno većeg gubitka kilograma u usporedbi sa standardnim programima temeljenim na promjeni navika (samo prehrana i trening) (Jastreboff i sur., 2022).
S obzirom na to da znamo kako debljina sa sobom nosi izuzetne rizike za razvoj brojnih kardiovaskularnih komplikacija, ali i povećava šansu za nekoliko karcinoma jasno je da čim veći „udarac“ debljini, direktno znači kupovanje vremena tj. odgodu rizika za prethodno navedena stanja (Zhao i sur., 2023).

E sad, s čistog farmakološkog stajališta, oni su apsolutni trijumf.  No, ono što viđam u praksi mi smrdi na etičku katastrofu. Naime, na svakom koraku imamo primjere kako dajemo moćne metaboličke alate u ruke ljudima koji nemaju apsolutno nikakvo temeljno znanje o prehrani, a rezultati su u najmanju ruku dvojbeni. Dozvolite mi da pojasnim kako ne bi bilo zabune jer sam maločas potvrdio kako sam o lijekovima promijenio mišljenje – na pozitivno. Mislim pri tom na točno odabrane slučajeve, koji su nažalost manjinski.

Priča generalno ide ovako:

Pacijent se javi u ambulantu jer je pretio. Dobije lijek. Malo mu se opiše djelovanje i očekivane nuspojave. Zatim mu se pokažu vrata i zovne ga se na kontrolu za par mjeseci.  Pacijent potom ode doma, „pikne se“, bude oduševljen jer nije gladan - uopće ili jako malo. Neki to uistinu iskoriste kao dobru priliku i s ono malo apetita nastoje „utrpati“ što im je stvarno potrebno, a dugo očekivani značajni gubitak kilograma iskoriste kao dodatnu motivaciju i (napokon) obuku tenisice za trening. Oni drugi…eh…oni zaborave da moraju jesti i to kvalitetno. Ostatak po starom.

E sad, u periodu od godinu dana, nekoliko pacijenata mi se javilo kako je od lijeka odustalo. Uzorak je možda mali, no meni je dovoljno velik da zasmrdi i upali alarm, jer su svi ispričali identičnu stvar.

Prije nego vam otkrijem koju, hajdemo naučiti što su zapravo ovi lijekovi.

Zbog zakonskih regulativa (i zdravog razuma), nećemo se razbacivati komercijalnim imenima lijekova koje svakodnevno čujete u medijima. Fokusirat ćemo se na ono što je zapravo bitno – koje su to aktivne tvari i kako one točno funkcioniraju u našem tijelu.

U osnovi, farmaceutska industrija je uspjela proizvesti sintetičke verzije hormona koje naša crijeva prirodno luče kada jedemo. Prema mehanizmu djelovanja, te lijekove možemo podijeliti u nekoliko generacija:

1. Jednostruki agonisti (Fokus na samo jedan hormon)

Ovo su lijekovi koji oponašaju isključivo jedan hormon (najčešće GLP-1, engl. Glucagon like peptid 1). Njihov je posao jasan: signaliziraju mozgu da smo siti i znatno usporavaju pražnjenje želuca. Nadalje, ovi lijekovi potiču i lučenje inzulina, a istovremeno smanjuju lučenje glukagona u stanju hiperglikemije. Za one koji prvi put čuju za njega, glukagon stimulira porast šećera u krvi što zapravo ne želimo kod pacijenata kojima je šećer već visok. Sumarno, imamo koktel reakcija čije je djelovanje uistinu fascinantno i usmjereno ka nekoliko ciljeva – boljoj regulacija šećera u krvi, redukciji tjelesne mase, a posljedično smanjenju komplikacija i morbiditeta povezanih s debljinom.

·       Prva generacija (Liraglutid)
Pioniri na tržištu. Zbog kratkog trajanja u organizmu, zahtijevali su svakodnevnu primjenu injekcijom, a očekivani prosječni gubitak iznosi između 5 % i 8 % početne tjelesne mase, što u praksi predstavlja prosječan trajni gubitak od gotovo 8 kilograma nakon godinu dana terapije. (Ng i Wilding, 2014).

·       Druga generacija (Semaglutid)
Zbog modifikacija u strukturi, ova molekula traje puno duže, pa je dovoljna samo jedna primjena tjedno. Pacijenti na terapiji semaglutidom u dozi za liječenje debljine u prosjeku gube 14,9 % svoje početne tjelesne mase tijekom 68 tjedana, što se kod većine prevodi u gubitak od oko 15 kilograma (Wilding i sur., 2021).

2. Dvostruki agonisti (Sinergija dva hormona)

U Europi i SAD-u, odobren je lijek pod nazivom tirzepatid. Dotični lijek ide korak dalje od svojih prethodnika i cilja dva različita receptora u tijelu – prije spomenuti GLP-1 i GIP (engl. Glucose-dependent Insulinotropic Polypeptide, također zvan i Gastric Inhibitory Peptide). Pokazalo se da ta kombinacija djeluje sinergijski – snažno pojačava osjećaj sitosti u centralnom živčanom sustavu, a istovremeno poboljšava toleranciju probavnog sustava na lijek tj. uzrokuje manje probavnih tegoba. Istraživanja pokazuju da tirzepatid, ovisno o dozi, nakon godinu i pol dana terapije dovodi do prosječnog gubitka od 15 % do 21 % početne težine, što kod mnogih pacijenata znači gubitak od 16 do više od 20 kilograma." (Frias i sur., 2021; Jastreboff i sur., 2022).

Kao što vidite, svi ovi lijekovi iznimno precizno "zavaravaju" vaš probavni sustav. S farmakološke strane, zvuče kao konačno rješenje za problem pretilosti, no problem nastaje kada shvatimo da ta "prevara" u stvarnom životu, bez trunke edukacije i promijenjenih životnih navika, dolazi uz vrlo opasnu cijenu.

Gašenje "food noisea" i promjena okusa

Osim što fizički usporavaju probavu, ovi lijekovi rade još jednu stvar – prelaze krvno-moždanu barijeru i djeluju direktno na centre za nagradu u našem mozgu. Tu dolazimo do fenomena o kojem pacijenti najviše pričaju, a to je nestanak takozvanog "food noise-a" (neprestanog pozadinskog razmišljanja o hrani).

Za ljude koji se cijeli život bore s pretilošću, hrana nije samo obrok. To je neprestani, iscrpljujući unutarnji monolog. Dok doručkuju, već razmišljaju što će za ručak. Mozak stalno traži iduću dozu ugode u obliku nečeg „finog“. Ovi lijekovi doslovno stišavaju taj šum. Pacijenti taj osjećaj često opisuju kao nevjerojatno olakšanje – po prvi put u životu, hrana im jednostavno nije na pameti.

Uz taj mir u glavi, događa se još jedna „nuspojava“: mijenjaju se preferencije prema hrani. Masna, pržena hrana, teški umaci i rafinirani šećeri odjednom prestaju biti privlačni, a mnogima postaju i fizički odbojni. Uz to, brojna iskustva (a sada već i prve studije) pokazuju drastičan pad želje za konzumacijom alkohola (Hendershot i sur., 2025).

Sve ovo zvuči kao apsolutni spas. I u tom trenutku, dok ste pod terapijom, to zaista jest. Imate jedinstvenu priliku u životu da, potpuno oslobođeni te svakodnevne mentalne borbe, konačno posložite svoje navike. Mozak vam je dao pauzu.

No, tu dolazimo do ključnog problema s početka priče. Što ako tu tišinu u glavi ne iskoristite za učenje o proteinima, vlaknima, strukturiranju obroka i treningu? Što će se dogoditi onog dana kada prestanete s terapijom, a onaj stari "food noise" se vrati, nerijetko glasniji nego ikad?

Tada na naplatu dolazi ono što (ni)ste naučili.

Problem s preporukama: "Samo se ubodi i jedi manje"

U nemalom broju slučajeva, ovi lijekovi se propisuju bez ikakve obavezne i paralelne edukacije o pravilnoj prehrani i bez konkretnih uputa o važnosti strukturiranih treninga (s naglaskom na trening snage). Naravno, ne želim generalizirati i svaka čast kolegama liječnicima koji o ovome vode računa. Međutim, pod „vođenje računa o prehrani“ ne smatram arbitrarno uvaljivanje šablonske, sponzorske kuharice skupa s receptom za lijek, samo kako bismo ostavili prividan dojam interdisciplinarnosti 😉

Eh da,  ništa manje bitna je i psihoterapija. Zašto? Pokušat ću biti koncizan.

Upoznao sam puno pacijenata čija priča ide ovako:

1) tužan sam – jedem

2) sretan sam – jedem

3) pod stresom sam – jedem

Ako me netko uvjeri da su kardiolog, endokrinolog, farmaceut i nutricionist kompetentni za rješavanje pitanja tuge, sreće i nošenja sa stresom, promijenit ću svoje mišljenje. Slobodni ste to učiniti ovdje. Do tada, dajmo „dite materi“ jer smatram kako se bihevioralni i emotivni problemi ne rješavaju kupnjom u ljekarni.

Hajdemo sad na praktikalije. Onih nekoliko pacijenata koje sam prethodno spomenuo, a koji su od lijeka nažalost odustali, otvoreno su mi komunicirali kako se njihova prehrana – koju im je nerijetko posredno odobrio ili barem prešutio liječnik – sastojala (više ili manje) od sljedećeg:

Doručak: Smoothie s gomilom voća i vodom (nula proteina, nula zdravih masti).

Ručak: Bistra juha uz mali komadić mesa

Večera: Preskočena u potpunosti jer "nisu gladni".

Ovo nije i ne može biti pravilna prehrana niti poželjan prehrambeni obrazac s kojim u miru možemo otpustiti pacijenta iz ambulante.

Kada se pacijent oslanja na lijek koji drastično suzbija apetit i usporava pražnjenje želuca, prirodno će jesti samo djelić onoga što je prije jeo. Ali ako se taj djelić sastoji od jedne krafne dnevno, ili samo jedne jabuke i par krekera, imamo ogroman problem. Više ne liječimo pretilost; mi riskiramo tešku sarkopeniju. Pa kvragu…i moja baka s osnovnom školom zna da ne možeš živjeti na jednoj krafni i juhici.

Licemjerje u bijelim kutama: Odjednom više nismo "multifaktorijalni"?

Godinama, ma desetljećima, medicinska i nutricionistička zajednica klela se u Hipokrata i onu čuvenu: "Neka hrana bude tvoj lijek, a lijek tvoja hrana". Iako se s ovom definicijom ja kao nutricionist nikad nisam slagao, smatram poprilično ironičnom situaciju u kojoj već odavno nisam čuo (ni vidio) njeno razbacivanje po medijima. Slučajnost? 😉

Na svakom kongresu slušali smo istu priču: pretilost je iznimno kompleksna, multifaktorijalna bolest. Učili su nas da nije stvar samo u kalorijama, već u našem "obesogenom" okruženju. Krivili smo manjak svakodnevne aktivnosti, sjedilački način života, loše obiteljske navike koje se prenose s koljena na koljeno, manjak sna i stres.

Pojavom ovih lijekova, svjedočimo opasnom trendu svojevrsnog pojednostavljivanja debljine. Kao da se preko noći zaboravilo da je riječ o multifaktorijalnoj bolesti. Javni i industrijski narativ počeo se ponašati kao da smo pronašli konačno rješenje, zanemarujući pritom ključne faktore: katastrofalno obesogeno okruženje, sjedilački način života s jedva 2000 koraka dnevno i prehrambene navike koje se oslanjaju na brzu hranu. Lijek se počeo tretirati kao zamjena za promjenu životnog stila, umjesto kao potpora. Ono što me u cijeloj priči najviše ljuti jest masovno zatvaranje očiju pred gore opisanim rizikom za nutritivne deficite. Kada pacijent na lijeku dođe na kontrolu, a tjednima jede samo bistru juhu i par jabuka, sustav često (prešutno ili direktno) odobrava takvo stanje jer – vaga pokazuje manje, a laboratorijski nalazi idu na bolje. I slažem se, to je apsolutno bitno i zahvalno stanje u odnosu na ono u kojem je pacijent bio prije lijeka. No je li to dovoljno da zaboravimo na sve ostalo ili to ostavimo brigom za kasnije?

Tu dolazimo do potpunog ignoriranja osnovne ljudske fiziologije i nečega što zovemo Preporučeni dnevni unos ili RDA (engl. recommended dietary allowance) mikronutrijenata. Zaboravljamo tko je uopće postavio te standarde i koju smo cijenu platili da saznamo što našem tijelu treba.

Znate li tko je bio dr. Victor Herbert? Hematolog koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća tjednima jeo triput prekuhavanu hranu te se dobrovoljno podvrgavao nizu bolnih biopsija koštane srži. Zašto? Kako bi na vlastitom tijelu izazvao tešku, megaloblastičnu anemiju i dokazao koji je apsolutni biološki minimum folata (vitamina B9) potreban da nam se stanice ne raspadnu. (Herbert, 1962).

Znate li tko je bio dr. Robert Heaney? Tadašnji svjetski autoritet za kosti, endokrinolog koji je desetljećima koristio radioaktivne izotope prateći svaki miligram kalcija u tijelu kako bi matematički dokazao da nam treba 1000 do 1200 mg kalcija dnevno da nam se kosti ne bi pretvorile u prah (Heaney i sur., 1977).

A tek znanstvenice dr. Lydia Roberts i dr. Hazel Stiebeling (uz brojne druge kolegice)? One su 1941. godine predložile RDA standarde kako bi spasile vojsku i civile od teške pothranjenosti u Drugom svjetskom ratu. Svi ti nevjerojatni umovi žrtvovali su svoje zdravlje i desetljeća rada kako bi nam dali točne, znanstvene parametre o tome što ljudsko tijelo treba unositi samo da bi normalno funkcioniralo (Harper, A.E, 2003).

A danas? Danas neki pacijenti na modernom lijeku za debljinu preskoče večeru, za ručak pojedu praznu juhu, ne unesu ni 10 % onoga što su pojedini znanstvenici doslovno krvlju dokazali da nam treba – a liječnik im plješće jer su na vagi pet kila lakši. To nije zdravstvo niti konačno rješenje debljine. To je opasno ignoriranje osnova fiziologije.

Nuspojave: Jedemo li “protiv” lijeka?

Ako saslušamo iskustva pacijenata, ali i ako pročitamo upustva za upotrebu lijeka, nuspojave ne zvuče lijepo: mučnina, povraćanje, proljev i refluks (Ng i Wilding, 2014). Iako su to dokumentirane farmakološke nuspojave, moramo iskreno porazgovarati o ulozi samog pacijenta u njihovom izazivanju i pogoršanju.

GLP-1 lijekovi djeluju, između ostalog, tako što značajno usporavaju brzinu kojom vaš želudac prazni hranu u vaša crijeva. Ako uzmete ovaj lijek i zatim pojedete visoko procesuirani, prženi obrok prepun masti ili ogromnu dozu rafiniranog šećera (poput krafne), ta će hrana satima ležati u vašem želucu. Istraživanja jasno potvrđuju smanjenje gastrointestinalnih simptoma sa smanjenjem unosa premasne i teške hrane (Ng i Wilding, 2014; Jastreboff i sur., 2022).

Ukratko, lijek samo pojačava biološku posljedicu jedenja „smeća“. Da su pacijenti adekvatno i precizno educirani o tome da trebaju jesti krte izvore proteina, lako probavljive ugljikohidrate i lagano povrće, velik dio ovih gastrointestinalnih noćnih mora bi potencijalno bio izbjegnut ili barem minimiziran.

Želio bih ovdje biti i korektan i objektivan. A objektivno je da su sve gore navedene nuspojave marginalne u usporedbi s nuspojavama koje se mogu dogoditi održavanjem statusa quo tj. „održavanjem“ pretilosti. Budimo potpuno iskreni: svatko pri zdravom razumu bi radije potpisao tjedan dana povremene mučnine i žgaravice nego masivni infarkt miokarda, moždani udar, zatajenje bubrega ili amputaciju uslijed dijabetesa (GBD 2015 Obesity Collaborators, 2017). To su stvarne, opipljive i smrtonosne „nuspojave“ neliječene debljine s kojima se liječnici svakodnevno susreću.

Kada smo već kod objektivnosti, nemoguće je pisati o ovim lijekovima, a ne spomenuti onaj najstrašniji dio uputa koji pacijentima ledi krv u žilama – upozorenja o upali gušterače (pankreatitisu) i potencijalnom riziku od rijetkog medularnog karcinoma štitnjače. Ti rizici postoje (iako su za štitnjaču primarno dokazani na glodavcima) i ne smiju se ignorirati. No, i tu nam u javnom diskursu strahovito nedostaje šira slika. Naime, sama po sebi, teška i dugotrajna pretilost dokazano i dramatično povećava rizik od razvoja barem 13 različitih vrsta karcinoma – uključujući upravo rak gušterače i rak štitnjače!

Dakle, čak i kada na vagu stavimo najteže potencijalne komplikacije samog lijeka, održavanje pretilosti i dalje uvjerljivo odnosi pobjedu kao najopasniji mogući scenarij. Strah od lijeka ne bi smio biti veći od straha od bolesti koju taj lijek liječi.

Studije o "posljedicama": Povratak kilograma i gubitak mišića

Ovdje dolazimo do kritičnog dijela kojem se sramežljivo posveti svega par misli kad se ponosno izlazi iz ljekarne: Što se događa kada prestanete uzimati lijek?
Najnovija meta-analiza (Budini i sur., 2026.) dodatno potvrđuje sumorni trend koristeći matematičko modeliranje putanje povratka težine. Podaci pokazuju da se kilogrami vraćaju po brzoj eksponencijalnoj krivulji; već unutar prve godine pacijenti u prosjeku vrate 60 % izgubljene mase, dok se dugoročni 'plato' povratka predviđa na čak 75 %. U prijevodu, bez korjenite promjene navika, pacijentima dugoročno ostaje tek četvrtina postignutih rezultata, dok se metabolički parametri poput krvnog tlaka i šećera u krvi ubrzano vraćaju na stare vrijednosti. Slično je potvrdila i ranija studija (Rubino i sur., 2022) gdje su pacijenti unutar godine dana od prestanka lijeka vratili dvije trećine inicijalno izgubljene mase uz povratak kardiometaboličkih parametara na slične vrijednosti.

Zašto se to događa? Između ostalog, zato što ih lijek nije naučio kako ići u kupovinu namirnica, kako upravljati stresom bez okretanja hrani ili kako strukturirati kvalitetan obrok. Lijek je stavio kemijski lokot na njihov apetit. Čim se lokot makne, stare navike se istog trena vraćaju.

Ali priča tu ne staje. Kada brzo gubite kilograme na dijeti bez adekvatnog unosa proteina i treninga snage, vi ne gubite samo masno tkivo, gubite i nemalu količinu mišićne mase. Ako pacijent izgubi 20 kg na lijeku (mješavinu masti i dragocjenih mišića), zatim prestane uzimati lijek i vrati 20 kg (a u međuvremenu nije postao najveći u teretani) on je uspješno uništio svoj bazalni metabolizam. Taj pacijent je potencijalno u puno gorem stanju nego prije nego što je uopće uzeo prvu dozu lijeka.

Kome je ovo zapravo namijenjeno?

Nisam ni sudac ni porota, niti imam primat u odlučivanju tko ima pravo na lijek, a tko ne. Ovo je samo moje mišljenje i naravno da ste slobodni ne složiti se s istim. U konačnici, i pacijente se nešto pita, no stručno osoblje bi trebalo imati autoritet i dignitet u objektivnom i detaljnom informiranju pacijenata o ovakvom obliku terapije te svim prednostima i rizicima koje on nosi.
Za pacijenta s poviješću kardiovaskularnih komplikacija, teškim dijabetesom tipa 2 ili morbidnom pretilošću (sa ili bez pridruženih prethodnih morbiditeta) koja mu izravno ugrožava životne funkcije i kvalitetu života općenito, ovi su lijekovi doslovno spasonosne intervencije. Prednosti ovdje daleko nadmašuju rizike. Ali čak i tada, oni apsolutno moraju biti upareni s „lifestyle“ intervencijama jer se nitko nije razbolio isključivo zbog nedostatka lijeka da bismo mogli reći kako je lijek baš to jedino rješenje koje smo čekali.

Ako vam je krvna slika u globalu uredna (možda uz blago povišene lipide), ali nosite 15 kg viška isključivo zato što odbijate vježbati, jedete po restoranima i pekarama četiri puta tjedno i fali vam osnovne životne discipline – propisivanje ovih lijekova je hodanje po vrlo tankoj etičkoj liniji. Za ovu populaciju, lijek djeluje kao jako skupi flaster zalijepljen preko rane u ponašanju. Ne možete očekivati da će vam tjedna injekcija riješiti problem koji je nastao iz komocije, lošeg upravljanja vremenom i nedostatka osnovne nutritivne pismenosti.
Da se razumijemo, nitko nije savršen. Ne rađamo se s nutritivnom pismenošću niti znanjem o upravljanju vremenom. Štoviše, neka me isprave kolege biolozi i psiholozi, no vjerujem da nam je u prirodi izboriti se za što veću komociju. Bilo bi naravno poželjno da ona u jednom trenutku ne počne raditi protiv nas. Dobra vijest je da za sve prethodno postoji rješenje. No ono ne dolazi (isključivo!) u obliku par mililitara tekućine zarobljene u komad plastike s aluminijskom iglom na vrhu.

I tu dolazimo do onog vječitog pitanja koje se sve glasnije nameće: je li ovo doista kronična terapija? Danas se ovi lijekovi pokušavaju progurati kao nešto što se mora uzimati doživotno, no s tim se, kao stručnjak, jednostavno ne mogu pomiriti. Slažem se, možda nekima od nas biologija uistinu nikada neće dopustiti da potpuno ugasimo taj famozni food noise i to je legitimno medicinsko stanje koje zahtijeva potporu tj. možda stvarno postoje osobe kojima je ovo jedini izlaz.

Ali ne možemo ozbiljno pričati o doživotnom oslanjanju na skupe lijekove kod nekoga tko istovremeno nije spreman obuti tenisice i preuzeti odgovornost za ono što svakodnevno stavlja na tanjur. Ako nam je rad na vlastitim navikama nepremostiv teret i izaziva toliki otpor, onda taj problem trebamo rješavati kod psihologa, a ne isključivo farmakologijom. Nema te injekcije koja može odraditi taj posao umjesto nas.

Zaključak

Lijekovi za debljinu su nevjerojatan alat. I ovo nije „pobuna“ protiv lijeka per se. Nipošto mi nije cilj izazvati strah među populacijom koja ovaj lijek stvarno treba.

Cilj ovog članka mi je bio upozoriti stručnu zajednicu na trezvenije propisivanje lijekova odnosno laičku populaciju da vrijeme provedeno na lijeku iskoristi za temeljit rad na sebi. U tom slučaju, imamo vrhunsku situaciju za uspjeh i to neću negirati!

Jer, iako takve slučajeve mogu izbrojati na prste jedne ruke, i sam sam došao u situaciju da klijentu preporučim lijek! No, učinio sam to tek kad sam bio siguran da sam osobu maksimalno „naoružao“ znanjem, uz kontinuirano i ažurno praćenje! Alat je dobar samo onoliko koliko je pametan onaj tko njime rukuje.

Ako se odlučite na korištenje ovih lijekova, ne možete si priuštiti luksuz da jedete manje istog „smeća.“ Morate iz temelja promijeniti ono što jedete. Treba vam, između ostalog, ciljani unos proteina kako biste očuvali mišiće i morate početi trenirati.

Medicina vam može isključiti osjećaj gladi, ali vam ne može izgraditi navike. Taj dio je, i uvijek će biti, isključivo na vama. Lijek ne smije biti pretplata na loše navike, već most prema zdravijem životu za one kojima je to uistinu jedini preostali put.

Ako vam na tom putu treba pomoć i netko tko vas neće pustiti da lutate u mraku, potražite ju ovdje.

LITERATURA

1.     Budini B. i sur. (2026)Trajectory of weight regain after cessation of GLP-1 receptor agonists: a systematic review and nonlinear meta-regression. eClinicalMedicine 93, 103796.

2.     Frias, J. P., i sur. (2021). Tirzepatide versus Semaglutide Once Weekly in Patients with Type 2 Diabetes. The New England Journal of Medicine, 385(6), 503-515.

3.     GBD 2015 Obesity Collaborators. (2017) Health Effects of Overweight and Obesity in 195 Countries over 25 Years. The New England Journal of Medicine, 377(1), 13–27.

4.     Harper, A. E. (2003) Contributions of Women Scientists in the U.S. to the Development of Recommended Dietary Allowances. The Journal of Nutrition. 133(11), 3698–3702.

5.     Heaney, R. P. i sur. (1977) Calcium balance and calcium requirements in middle-aged women. The American Journal of Clinical Nutrition, 30(10), 1603-1611.

6.     Hendershot, C. S. i sur. (2025) Once-Weekly Semaglutide in Adults With Alcohol Use Disorder: A Randomized Clinical Trial. JAMA Psychiatry. doi:10.1001/jamapsychiatry.2024.4789.

7.     Herbert, V. (1962) Experimental Nutritional Folate Deficiency in Man. Transactions of the Association of American Physicians. 75, 307–320.

8.     Jastreboff, A. M. i sur. (2022) Tirzepatide Once Weekly for the Treatment of Obesity. The New England Journal of Medicine, 387(3), 205-216.

9.     Ng, S. Y. A., & Wilding, J. P. H. (2014) Liraglutide in the treatment of obesity. Expert Opinion on Biological Therapy. 14(8), 1215-1224.

10.  Rubino, D. i sur. (2022) Weight regain and cardiometabolic effects after withdrawal of semaglutide: The STEP 1 trial extension. Diabetes, Obesity and Metabolism, 24(8), 1553-1564.

11.  Wilding, J. P. H. i sur. (2021) Once-Weekly Semaglutide in Adults with Overweight or Obesity. The New England Journal of Medicine, 384(11), 989-1002.

12.  Zhao, H. i sur. (2023) Body Mass Index and Cancer Risk: An Umbrella Review of Meta-Analyses of Observational Studies. Nutrition and Cancer, 75(4), 979-996.